Gradonačelnik Bandić bio je doslovno svatko i svugdje - kad (mu) je trebalo "bio je" i Rom i Srbin i najveći Hrvat, a sjećam se da se majstor ugurao čak i na pozornicu naplatnog koncerta Prljavog Kazališta - doista spektakularno! Gradonačelnik Tomašević pak ima držanje pristojnog gradskog "školarca" (što je po meni pohvalno), ali njegovi isključivi osobni stavovi i otvorenost samo nekim građanskim opcijama nisu primjereni gradonačelniku "svih" zagrepčana!
Populističke aktivnosti Milana Bandića ponekad su mi paradoskalno izazivale ozbiljnu mučninu i divljenje u isto vrijeme - čovjek je kao kloniran mogao u jednom danu biti na tri događa od kojih je jedan bio izvan Zagreba, a u svakom od njih je djelovao kao da je cijeli događaj samo i upravo radi njega i kao da mu je to zadnje u životu. I još nevjerojatnije, svi su ga pozivali i prihvaćali, unatoč njegovom krajnjem dvoličju i neiskrenoj privrženosti, kao da je jedan od njih. I nije odbijao stvarno nikoga!
Za razliku od njega, Tomislav Tomašević ne libi se iskazati jasnu političku i svjetonazorsku naklonost prema određenim skupinama, što je potpuno u redu (barem meni - i sam imam određene stavove do kojih držim). Ono što nije u redu je rezolutno odmicanje od onih skupina s kojima se ne slaže u mišljenju.
Nedavno je obilježen Dan antifašističke borbe. Istog dana obilježilo se prisjećanje na zločin kod Jazovke. U prvom slučaju Grad je bio pokrovitelj, a gradonačelnik je održao govor (i to je skroz u redu). U drugom slučaju gradonačelnik se nije udostojio niti poslati predstavnika da polegne vijenac (što mi je djelovalo pomalo netrpeljivo).
Kao da ne može prihvatiti činjenicu da više nije aktivist s ciljem ostvarenja svojih političkih/svjetonazorskih afiniteta, već je gradonačelnik najvećeg grada u zemlji, grada koji je bogat u svim svojim raznolikostima.
Preferirati nešto, a okretati glavu nečem drugačijem nije gradonačelnička osobina koja je Zagrebu potrebna. Posebno ukoliko se ne radi o opće neprihvatljivom drugačijem pogledu.
U primjeru Dana antifašističke borbe gradonačelnik Tomašević je u ime grada odabrao "ispravnu" opciju za svoje pojavljivanje. Na njegovu žalost (i štetu svih nas) opciju koju je odabrao kao "neispravnu" je također bila ispravna. Naime, kod Jazovke se održala komemoracija za žrtve stravičnog zločina, koji doista jeste počinjen i za koji se nije odgovaralo. Gradonačelnik, ako već teži nekoj ispravnosti, trebao je podržati antifašistički skup, ali je trebao i položiti vijenac kod Jazovke (ako se nije želio "susretati" s određenim osobama na toj komemoraciji mogao je poslati izaslanika, pa makar rano ujutro prije svih). Jedna stvar ne isključuje drugu.
Jedan drugi primjer je "okretanje leđa" pobornicima "Hoda za život". Osobno smatram da je apsolutno pravo žene da donosi odluke o svom tijelu i svakako podržavam postojanje prava na pobačaj.
No nije neprihvatljivo niti nedpustivo da netko ističe pravo na život. Ne ulazeći u sukus tih opozitnih stavova (ja sam svoj stav naveo), smatram da bi gradonačelnik glavnog grada morao biti otvoreniji prema stavovima koji su suprotni njegovim, a koji nikako nisu nedopustivi niti malobrojni.
Njegovim, (po meni) nedopustivo pogrešnim, odlukama uzrokuje podjelu društva i potiče netrpeljivost unutar društva (koje inače ne manjka), a nekako upravo želi sebe prikazati kao predvodnikom "novog pravca" koji će svima biti na korist.
Bandić je, iako iz potpuno pogrešnih razloga i vrlo niskih pobuda, (u ovom aspektu) bio kvalitetniji gradonačelnik. Tomašević ima vremena za ispraviti svoje djelovanje, a hoće li ostaje za vidjeti...
Srećom, oba gradonačelnika podržala su LGBT zajednicu, a podržavam ih i ja, te je hvale vrijedno što se ulažu dodatni napori ka smanjenju (između ostalog) homofobije, koja je na žalost svih nas još uvijek dosta prisutna u našem društvu!
Podržite nas i podijelite ovaj članak:
