Otpad je definitivno najveći problem u Zagrebu. Nakon njega se poprilično ističe nedostatak parkirnih mjesta, ali i očiti nedostatak savjesnosti, obzira i kulture vozača koji jednostavno "moraju" parkirati metar od ulaza. Krivnja za taj problem leži jednako u zagrebačkoj vlasti kroz gotovo 6 desetljeća i u vozačima koji ne vjeruju u zdravih 10.000 koraka dnevno.
Kratka retrospektiva motorizacije Zagreba i problema s parkiranjem (Izvor: AMK Maksimir)
Zagreb je, kao jedan od bitnijih gradova u regiji, značajno rastao u stanovništvu nakon II. svjetskog rata. Rast stanovništva je potaknuo rast neizostavno vezanih sadržaja, ali i životnih standarda. Jedan od nezaobilaznih životnih standarda zagrepčana postali su automobili.
Iako je i danas imati automobil privilegija, a ne nešto nužno i zagarantirano, gotovo je nemoguće život zamisliti bez barem jednog vozila u kućanstvu.
U posljednjih 60 godina Zagreba bilježimo kontinuirani rast automobilizacije (najviše u posljednjih 20). Tako nam statistika otkriva da je 1960. godine tek svaki 27. stanovnik Zagreba imao osobni automobil, 1974. godine svaki 19., 1980. svaki 10., da bi 2015. godine svako kućanstvo imalo najmanje jedan automobil.
Između 1970. i 1980. godine Zagreb je gotovo utrostručio broj svih automobila, grad se otvarao svjetskim putnicima, a očajnih 18% dobrih prilaznih cesta tadašnje države počeo se povećavati.
Iako su tada zagrepčani (čak i kao tada rijetki ponosni vlasnici automobila) prakticirali određene stvari ipak obavljati pješice, iako se sveukupan broj automobila kretao od svega 18.000 (60ih) do još uvijek vrlo skromnih 100.000 (70ih) istaknuo se problem koji do dana današnjeg nije riješen - nepropisno parkiranje i uz njega nezaobilazno vezana izostala obzirnost/savjestnost vozača.
Nekad Zagreb nije imao niti pješačke zone, niti oznake zabrane parkiranja, a posebno nije bilo prometnih/komunalnih redara i pauka pa se vozilo moglo parkirati doslovno bilo gdje. Iako su tadašnji vozači težili nekakvom "redu" i nekoj logici "nesmetanja", već tada smo imali primjere maksimalne bezobzirnosti pa je još 1965. godine "Centar" (današnji Zagrebparking) počeo pružati (i naplaćivati) usluge parkinga, a policija je 1989. nabavila dva pauka.
Građani su (u svom buntovništvu i otporu) parkirne automate, umjesto kovanicama, znali napuniti lažnima, a čak su znali i utor zapuniti žvakaćom gumom i drugim domišljatim blokatorima.
Uz rast indutrijalizacije Zagreba i životnog standarda rasla je automobilizacija pa se već 60ih javila potreba za razvojem pješačkih zona, generalnim prometnim planom, ali i stupnjevanjem radnog vremena.
1987. godine objavljen je program za izgradnju javnih garaža, a već je 1975. godine izdana građevinska dozvola za stambeni blok i prvu javnu garažu ("Roma" u Dubravi). Garaža je bila besplatna.
1989. godine u Zagrebu je već bilo 246.583 vozila.
Prva javna garaža s naplatom otvorena je 1991. godine u Martićevoj ulici (kod Kvatrića).
Razvoj kreditnih linija i otvaranje europskog tržišta dalo je konačni zamašnjak da nekadašnji (ali realno i današnji) luksuz postane ne samo uobičajena već i nezaobilazna imovina svakog zagrebačkog kućanstva.
Značajno detaljnije o razvoju motorizacije i problemima s nepropisnim parkiranjem kroz povijest Zagreba pročitajte u vrlo zanimljivoj i grafički bogatoj retrospektivi AMK Maksimir ovdje.
Razvoj motorizacije konzistentno je pratio razvoj "snalaženja"
Prvenstveno se razvijala logika da nema smisla voziti se automobilom ukoliko se na odredištu ne možemo parkirati "pred vrata".
Slijedila ju je logika traženja vještih načina izbjegavanja naplate parkiranja.
S vremenom se sve skupa pretvorilo u maksimalnu bezobzirnost i oholost pojedinaca (a ti pojedinci su danas, kao i sve drugo, u značajnom broju), koji ne samo da ne mare što maltretiraju sve oko sebe svojim neprimjerenim ponašanjem već su u svojoj spoznaji uzeli za normalno da je sve 5 ukoliko ne parkiraju okomito na glavnu prometnicu i zakrče čitavi promet.
Trubljenje instruktora u autoškoli kako je prijevoz automobilom namijenjen komociji i udobnosti, te da u prometu treba biti obziran kao da se nije ni najmanje dotakla mnogih vozača.
Teror nesavjesnih vozača do te mjere je utjecao na naše društvo da su se pješaci, pa čak i invalidi počeli libiti prijavljivati ih po logici "pa dobro, ne smetaju previše, može se proći".
Gradske vlasti i gradske službe dale su svoj maksimalni doprinos potpuno kaotičnom zagrebačkom prometu
Porast stanovništva i pojačana urbanizacija Zagreba nezaobilazno je povlačila za sobom porast automobila, a sve mjere koje su se mogle odrediti i maksimalizirati u primjeni ispale su u najboljem samo "mlaka voda".
Bilo je tu svakavih urbanističkih zahvata od prometnih regulacija, pa izmjena i dopuna prometnih regulacija, širenja postojećih prometnica, izgradnje novih prometnica, izgradnje javnih besplatnih parkirališta, izgradnje javnih naplatnih parkirališta i garaža sve do nametanja građevinarima izgradnje parkirališta za svaki izgrađeni stan...
Slijedili su nadzor, represija, a u konačnici i fizička blokada javnih površina koje su se zloupotrebljavale za nepropisno parkiranje (Bandićevi stupići, kojima je unakazio čitavi Zagreb i olakšao ga za poštene novce)...
Policiju se pojačalo s prometnim i komunalnim redarima...
I opet je kaos veći nego ikad, a nesavjesni vozači su do te mjere iscrpili sustav da se zapravo sve skupa prebacilo u opću apatiju nadležnih organa reda i mira, koji su u svom radu učinkoviti samo u zagrebačkom centru, a i sami (prvenstvno mislim na prometne redare) čine prestrašne prekršaje prilikom parkiranja - više o svemu pročitajte ovdje, a na fotografiji gore možete vidjeti policijsko vozilo nepropisno parkirano u raskrižju.
Novi gradonačelnik Tomašević (djelovao) je kao svjetlo na kraju tunela
Čovjek koji se kao aktivist, ne samo borio protiv, već je i fizički priječio građevinarsko divljanje po Zagrebu, čovjek koji je čitav svoj (opozicijski) politički vijek isticao manjak zelenih površina, manjak biciklističkih staza, manjak pješačkih zona zvučao je kao prava osoba za rješavanje zagrebačkog prometnog kaosa.
Zvučao...
Čak i u svom političkom programu nije (makar deklaratorno) ponudio kakvo maštovito rješenje problema manjka parkirališta u Zagrebu (i problema vozačke nekulture). Zapravo nije ponudio ništa ozbiljno! Njegovo rješenje se svodi na promjenu sustava naplate povlaštenih parkirnih karti i povećanje obaveznog broja parkirališta za novogradnju. Napominje i dodatnu integraciju javnog prijevoza, međutim taj dio je unaprijed osuđen na propast - vozači koji stvaraju najveće probleme su upravo oni koji se parkiraju samo "pred vrata" i nikakav javni prijevoz njih ne zanima.
Detalje možete pronaći ovdje.
Horizontalna prometna signalizacija i promjena prometne regulative
Postojeći Zakon o sigurnosti prometa na cestama vrlo ograničeno omogućava pauku odvoz (tzv. premještanje) vozila. Ne očekujem da će se taj dio zakona uskoro promijeniti.
No isti zakon predviđa cijeli spektar horizontalnih i vertikalnih prometnih oznaka, koje mogu pomoći nadležnim službama da pospješe kvalitetu prometa.
Vertikalna signalizacija predstavlja sve oznake koje se nalaze na kakvom stupu/stupiću. Mana im je što pretjerano troše prirodne resurse i nagrđuju okoliš pa ih je poželjno koristiti u zaista potrebnoj mjeri.
Puno prihvatljivije i ponekad jedino primjenjivo rješenje, a opet premalo korišteno rješenje, jest horizontalna signalizacija.
Horizontalna prometna signalizacija obuhvaća sve oznake koje se nalaze na prometnicama i nogostupima (primjerice zebra, oznake stajališta za autobus, druge razne žute i bijele linije i oznake) kojima se vozače (ali i druge sudionike u prometu) upozorava na pravila prometne regulacije. Jednostavna je i praktična (pofarba se specijalna boja na asfaltu i vidno je upečatljiva).
Zebra je kolokvijalni izraz za obilježeni pješački prijelaz, a 5 metara ispred i nakon zebre strogo je zabranjeno parkiranje. Utoliko bi trebalo na što je moguće više mjesta postaviti zebru, koja bi spriječila nepropisno parkiranje na barem 10 dužnih metara kolnika.
Žuta zabrana parkiranja ispred svakog ulaza i na svakom zavoju u ulicama stambenih blokova također bi smanjila "strateške pozicije" bezobzirnih prekršitelja.
Navedene oznake, kao i cijeli niz drugih oznaka uz promišljeno postavljanje na kolnike i nogostupe dale bi oštećenicima (de facto svi oni koji su terorizirani nečijom krajnjom bezobzirnošću) mogućnost da zovu pauka, a na kraju dana ispada da se najproblematičniji vozači boje samo i jedino pauka (kazne prometnih i komunalnih redara nisu urodile začajnim podizanjem prometne kulture u Zagrebu).
U konačnici, ako stanovnici određenog stambenog bloka smatraju da je OK "istrpiti" nepropisno parkiranje, neka slobodno trpe, ali će oni koji se osjećaju teroriziranim moći pozvati pauka (umjesto prometnih redara, koji tako i tako zabušavaju) i otkloniti problem.
Svakako će se prekršitelji početi savjesnije ponašati, pa postoji nada da će promijeniti svoje navike na bolje.
Više o horizontalnoj prometnoj signalizaciji saznajte ovdje.
Eklatantan primjer krajnjeg podbacivanja gradonačelnika Tomaševića
Mjesecima se dopisujem s gradonačelnikom Tomaševićem u vezi apsolutnog prometnog kaosa u ulici Ružmarinka (neposredna blizina Maksimirske ceste).
Koliko je sve kaotično zorno prikazuje Google Street View - za detalje kliknite donji link:
U ulici Ružmarinka kompletno je izblijedila horizontalna prometna signalizacija i ulica je de facto pretvorena u besplatni "divlji" parking za sve koji dolaze u Maksimirsku i ne misle plaćati parking, za sve koji na crno iznajmjuju stanove i ne mogu dobiti povlaštenu parkirnu kartu, ali i za sve one koji se jednostavno ne žele "prošetati" 20ak metara do svog ulaza. Čak sam u najgorim prekršajima zamijetio njemačke registracijske oznake, a osobno sam uvidio da se u Njemačkim gradovima gotovo religijski pazi na to gdje se parkira (kazne su nemilosrdne i popusta nema ni u kom slučaju).
Inače, u ovom dijelu Zagreba parkinga doista ne nedostaje (za razliku od drugih dijelova gdje je baš nevjerojatni manjak), ali nekad treba protegnuti noge do njega odnosno do svog stana i svakako ga treba platiti.
U cijelom nizu besmislenih i zapravo vrlo paušalnih odgovora (odbijenica) nadležnih gradskih službi, kojima očito nije cilj baviti se Gradom već samo čim prije "skinuti s dnevnog reda" bilo što zahtjevnije, tražio sam nove osnove za nadopunu svog zahtjeva, te sam na kraju izučio ranije spomenuti zakon i horizontalnu prometnu signalizaciju, te sam platio grafičku simulaciju obnove/dopune prometne regulative u ulici Ružmarinka, koja bi u cijelosti spriječila nepropisno parkiranje. Detalje pogledajte na sljedećim fotografijama:
Trošak: boja i rad, a radnici su već zaposleni u gradskim službama...
Vrijeme izvedbe: 1 radni dan...
Riješenje: trajno...
Kompliciranost: ne samo da je nikakva, već je rješenje nevjerojatno jednostavno...
Da se ne radi o nečemu što sam ja "providio" čekajući odlazak na ljetovanje, već da se radi o rješenju kojim su gradske službe na upravo opisani način vrlo uspješno i iznimno kvalitetno riješile problem nepropisnog parkiranja i teroriziranja u naselju uz autobusni kolodvor (pretpostavljam da je tamošnji mjesni odbor revniji od onog u Ružmarinki) dokazuju sljedeće fotografije:
Da...ne krijem potpuno razočaranje gradonačelnikom Tomaševićem, koji na moju 6-mjesečnu prepisku, te na vrlo jednostavne i jeftine prijedloge rješenja prometnog kaosa nije odgovorio niti jednim jedinim slovom.
Detalje o (opisanom) maksimalnom propustu gradonačelnika Tomaševića pročitajte ovdje.
Nadopuna članka: 13.01.2023.
Otkad sam prvi put pisao gradonačelniku Tomaševiću o problemima u Ružmarinki prošlo je do rješenja problema 424 dana!
Otkad sam obavijestio gradonačelnika Tomaševića o nezakonitoj odluci pročelnika Dinka Bilića prošlo 220 dana!
Nameće se jasno pitanje: Zbog čega je gradonačelnik nereagiranjem toliko dugo podupirao nezakonje i nered u Zagrebu?
Podržite nas i podijelite ovaj članak:
